Ugljični krediti

Dok se suočavamo s rastućim izazovima klimatskih promjena, razumijevanje kako EU ETS funkcionira, što su ugljični krediti i kako ih proizvesti postaje esencijalno za sve dionike – od poduzeća do pojedinaca. Saznajte više o alatima koji nam pomažu u tranziciji prema održivijoj budućnosti.

Rasprava o ulozi uklanjanja ugljika, stavlja EU klimatsku politiku „prekretnicu“. Trebaju li dobrovoljna tržišta ugljikom koja se uglavnom temelje na kompenzaciji emisija poslužiti kao model za klimatske politike EU, ili bi se klimatske politike EU trebale temeljiti na uklanjanju i smanjenju emisija fosilnih goriva? Također postoji bojazan da će politike smanjenje ugljika, koje uključuju i skladištenje, odnosno pohranjivanje ugljika s vremenom se pretvoriti iz saveznika u neprijatelja u borbi protiv klimatskih promjena. Mnoga mišljenja unutar EU politike idu u smjeru da uklanjanje ugljika može biti alat koji pomaže u smanjenju ugljika, ali da to ne smije postati glavna mjera klimatske zaštite u EU. Zbog toga bi se okvir politike za uklanjanje ugljika u EU trebao temeljiti na:

  • čvrstoj definiciji uklanjanja ugljika
  • fokusu na trajno uklanjanje ugljika
  • ciljevi i alati koji jasno odvajaju uklanjanje ugljika od redukcije
  • oprezan pristup integraciji metoda trajnog skladištenja ugljika u ETS (Emissions Trading Scheme)
  • razvoj sheme trgovanja uklanjanja ugljika (RTS – Removal Trading Scheme)

Također ono što se često naglašava jest kako se na redukciju emisija i uklanjanje ugljika treba uvijek gledati odvojeno.

EU ETS
Sustav trgovanja emisijama u Europskoj uniji (EU ETS), koji postavlja cijene emisija CO2 koje izazivaju klimatske promjene predstavlja ključni pokretač dekarbonizacije u industriji. Sličan sustav uspostavljen je na razini EU i u sektorima prometa i grijanja (EST II). Niske cijene dozvola za emisije CO2 značile su da se ETS dugo smatrao marginalnim mehanizmom za klimatske promjene, no reforme su posljednjih godina povećale cijene, dajući tvrtkama više poticaja za smanjenje potrošnje fosilnih goriva.

EU sada dodatno pooštrava sustav u sklopu paketa „Fit for 55“ – skup zakona za postizanje novog klimatskog cilja, odnosno smanjenju emisija od 55% do 2030.

Uspostavom EU ETS-a Europska unija je stvorila tržišni mehanizam koji regulira cijenu CO2 i stvara poticaje za smanjenje emisija. Cilj je svake godine za određeni postotak smanjiti emisije u proizvodnji električne energije i energetski intenzivnim industrija (poput proizvodnje željeza, aluminija, cementa, stakla i sl.). Sustav je pomogao smanjiti emisije iz tih sektora za oko 35% u periodu između 2005. i 2021. godine. Shema je koncipirana da tvrtke moraju kupovati ili dobivati odobrenja koja odgovaraju njihovim CO2 emisijama čineći proizvodnju energije izgaranjem ugljena i drugih fosilnih goriva skupljom, odnosno čiste izvore energije privlačnijim.

EU ETS slijedi koncept trgovine „cap and trade“: EU postavlja gornju granicu koliko se CO2 može ispustiti – koja se svake godine smanjuje, a tvrtke moraju imati europsku emisijsku dozvolu (EUA) za svaku tonu CO2 koju emitiraju unutar jedne kalendarske godine. Oni dobivaju ili kupuje te dozvole, te ukoliko imaju višak, mogu trgovati. EU ETS obuhvaća emisije CO“ iz elektrana, energetski intenzivne industrije i civilnog zrakoplovstva. Letovi izvan EU nisu uključeni u opseg EU ETS-a, već samo oni između i unutar zemalja u Europskom gospodarskom prostoru. Teške i intenzivne industrije dobivaju određenu količinu besplatnih dozvola za emisije kako bi ostala konkurentna prema proizvođačima izvan EU čija proizvodnja je regulirana puno blažim klimatskim zakonima.

Tvrtke se suočavaju sa novčanom kaznom ako ispuštaju više CO2 nego što su pokrile emisijskim jedinicama. Kazna je u pravilu 100 Eura po toni viška. Na taj način, tvrtke se potiču na smanjenje emisija ulaganjem u energetsku učinkovitost jer u tom slučaju, mogu prodati višak emisijskih jedinica. Primjera radi, svjetska kemijska tvrtka, njemački BASF proizvela je 20,2 milijuna tona CO2e u 2021. godini.

EU ETS sustav pokriva preko 10.000 elektrana i tvornica u 27 država EU, uz Island, Lihtenštajn i Norvešku, obuhvaćajući pritom oko 40% ukupnih emisija stakleničkih plinova u EU. Cilj sustava je smanjiti emisije stakleničkih plinova za određeni postotak svake godine (LRF – linear reduction factor). Ovaj izraz često se koristi u kontekstu smanjenja emisija stakleničkih plinova i klimatskih politika. Faktor linearnog smanjenja odnosi se na konstantan postotak smanjenja emisija stakleničkih plinova koji se primjenjuje na određenom vremenskom razdoblju kako bi se postigli ciljevi zaštite klime. Na primjer, ako je postavljen cilj smanjenja emisija CO2 za određeni sektor za 10% tijekom deset godina, to bi značilo da se primjenjuje linearni faktor smanjenja od 1% godišnje (10% ukupno smanjenje podijeljeno s 10 godina). Ovaj faktor linearnog smanjenja koristi se za planiranje i praćenje napretka prema ciljevima smanjenja emisija. Od 2013. godine linearni redukcijski faktor (LRF) je postavljen na 1,74 kako bi se ukupno postiglo smanjenje od 21% do 2020. u usporedbi sa 2005. godinom. Između 2021. i 2030. godine ukupni broj emisijskih jedinica opada po godišnjoj stopi od 2,2%. Faktor smanjenja postavljen je 2018. godine kako bi se uskladio sa prethodnim ciljevima EU o smanjenju svih emisija stakleničkih plinova za najmanje 40 posto do 2030. u usporedbi s razinama iz 1990. godine.

Sredinom 2021. godine na snagu je stupio europski zakon o klimi koji postavlja obvezujući cilj smanjenja neto emisija stakleničkih plinova za najmanje 55% do 2030. u usporedbi s 1990. godinom. Kako bi se postigao ovaj ambiciozni cilj, Europska komisija je u srpnju 2021. predstavila svoj paket novih pravila i zakonskih prijedloga „Fit for 55“. Nakon pregovora, Europski parlament, vlade država članica u Vijeću EU-a i Komisija postigli su u prosincu 2022. dogovor o reformi postojećeg ETS-a kao i uvođenje drugog sustava (ETS II) za sektor grijanja i goriva za prijevoz.

Iako još konačni tekstovi nisu objavljeni, prema priopćenjima, ključne promjene su:

  • Novi cilj za ETS emisije je 62% (u odnosu na prijašnjih 43%)
  • Novi faktor LRF je 4,3% od 2024. – 2027. i 4,4% od 2028. – 2030.
  • Emisije i brodskog prometa je potrebno je uključiti u opseg EU ETS. Vijeće i Parlament dogovorili su se o postupnom uvođenju obveze za brodarske tvrtke da predaju kvote. Ovdje će biti uključeni veliki offshore brodovi od 5000 bruto tona i više.
  • Besplatne jedinice koje tvrtke dobivaju postupno će se ukidati do 2034. godine (2026. – 2,6%, 2027 – 5%, 2028. – 10%, 2029. – 22,5%, 2030. – 48,5%, 2031.
  • 61%, 2032. – 73,5%, 2033. – 86%, 2034. – 100%). Također jedinice se mogu umanjiti za 20% ukoliko se utvrdi prilikom energetskih inspekcija da tvrtke nisu uvele mjere dekarbonizacije.
  • Interakcija sa CBAM („Carbon Border Adjustment Mechanism“) – predstavlja mehanizam koji ima za cilj suočiti se s problemom emisija stakleničkih plinova koje nastaju u proizvodnji robe koje se uvoze iz zemalja koje nemaju slične standarde u vezi s klimatskom zaštitom kao što ih imaju zemlje uvoza.
  • Zrakoplovstvo – EU ETS se primjenjuje za unutareuropske letove. Institucije EU-a složile su se postupno ukinuti besplatnu dodjelu emisijskih jedinica zrakoplovnim operaterima i prijeći na dražbu emisijskih jedinica do 2026. godine kako bi se stvorio jači cjenovni „signal“. Za rješavanje izvaneuropskih letova u i iz trećih zemalja, globalna shema za kompenzaciju i smanjenje ugljika biti će integrirana u ETS.
  • Emisije od spaljivanja otpada trebale bi se početi pratiti od 2024., te uključiti u ETS od 2028. godine. Članice će imati mogućnost odgode do 2030. godine.
  • Inovacijski fond će se povećati sa sadašnjih 450 na 575 milijuna emisijskih jedinica (allowances).
  • Fond za modernizaciju povećat će se dražbom za dodatnih 2,5% emisijskih jedinica koje će poduprijeti zemlje EU-a s BDP-om po glavi stanovnika manjim od 75% prosjeka EU.
  • Reforma tržišta stabilnosti i rezerve – 24% svih emisijskih jedinica ETS-a i dalje će se stavljati u rezervu kako bi se riješile moguće neravnoteže između ponude i potražnje emisijskih jedinica na tržištu, uzrokovanih vanjskim faktorima poput onih za vrijeme COVID-19.

RAZVOJ CIJENA
U prva dva razdoblja trgovanja EU ETS-a (od 2005. do 2007. i 2008 do 2012.) većina emisijskih jedinica u velikim količinama se dijelila besplatno, čime je cijena emisijskih jedinica za prvo razdoblje 2007. godine pala na nulu. U trećoj fazi (2013. do 2020.) 40% emisijskih jedinica prodano je na aukciji, što je natjeralo proizvođače energije da kupe sve svoje kvote (s iznimkama u nekim državama poput Poljske, Bugarske, Mađarske, Litve). Svejedno, besplatna dodjela prevladala je u industriji (80%) i zrakoplovstvu (85%), a sektori za koje se smatralo da su u opasnosti od „istjecanja ugljika“ („carbon leakage“) također su dobili dodatnu količinu besplatnih emisijskih jedinica. Tijekom posljednje reforme sustava, koja je stupila na snagu 2018., dogovoreno je smanjenje broja dozvala koje se dijele besplatno. Kao dio ove reforme, u četvrtom razdoblju programa (2021. do 2030.), smanjen je broj gospodarskih sektora za koje se smatra da su u opasnosti istjecanja ugljika i koji stoga imaju pravo na besplatne emisije.

Kao posljedica izdašne podjele besplatnih emisijskih jedinica, cijene dozvola nikada nisu bile tako visoke kao što je predviđeno. Višak dozvola porastao je još više nakon što je gospodarska kriza 2008. godine uzrokovala pad emisija brži od očekivanog (samo u industriji čelika između 2008. i 2009. smanjena je za 28%).
Iako je sustav imao određeni učinak – u konačnici ograničava emisije ugljičnog dioksida, EU ETS dugo vremena nije proizveo očekivani rezultat povećanja cijene električne energije proizvedene iz fosilnih izvora. Primjerice, u Njemačkoj niske cijene su pridonijele oživljavanju lignita kao jeftinog i konkurentnog izvora energije u Njemačkoj. Njemački institut za ekonomska istraživanja je izračunao da bi samo cijena veća od 40 Eura po emitiranoj toni CO2 mogla značajno utjecati na cijenu energije iz ugljena kako bi ostali izvori energije bili konkurentni. Ipak, emisije CO2 početkom 2014. koštale su samo 2,81 Eura.

Međutim, otkako su dogovorene najnovije reforme za četvrto razdoblje programa, cijene dozvola su porasle. Konačna cijena na aukciji 23.2.2018. iznosila je 9,68 Eura. U kolovozu 2018. godine trgovačke cijene EUA ( European Union Allowance, službeno ime za europske dozvole za emisije) su porasle na 18,50 Eura po toni. Od 2020. godine, kada je ambiciozniji klimatski cilj EU-a za 2030. godinu postao opipljiv, i kada su nove inicijative klimatske politike najavljene u okviru Europskog zelenog dogovora, cijene EUA počele su rasti i dosegle prosječno 25 Eura po toni u 2020. godini. U 2022. godini, cijene su konstantno bile iznad 60 Eura, a dosezale su cijenu i do gotovo 100 Eura.

Godine 2015. donesena je odluka o stvaranju rezerve stabilnosti tržišta (MSR – Market Stability Reserve) koja je stupila na snagu 2019. godine. Ovaj instrument omogućuje nadležnim tijelima da povećaju ili smanje broj CO2 dozvola na tržištu, slijedeći jasna pravila kako bi se regulirala cijena. Ako ukupni broj dozvola u opticaju premaši 833 milijuna, emisije će se prenijeti u rezervu i ponovno aktivirati ako broj dozvola za onečišćenje padne ispod 400 milijuna.

Kyoto protokol iz 1997. i Pariški sporazum iz 2015. bili su međunarodni sporazumi koji su postavili ciljeve emisija CO2. Sa tim propisima postignut je svojevrsni pritisak na industrije i poduzeća da pronađu načine za smanjenje svojeg ugljičnog otiska. Većina današnjih (privremenih) rješenja uključuje korištenje tržišta ugljika. Ono što u suštini tržište ugljikom čini jest pretvaranje emisija CO2 u robu, određujući joj cijenu. Te jedinice spadaju u dvije kategorije: ugljični krediti (carbon credits) ili kompenzacija ugljika (carbon offsets). Za trenutnu situaciju, to je jednostavna ideja koja pruža tržišno rješenje za težak problem.

Izrazi su to koji se često koriste kao sinonimi, ali ugljični krediti i ugljične kompenzacije djeluju na različitim mehanizmima.

Što su ugljični krediti?

Ugljični krediti, također poznati i kao emisije ili jedinice ugljika funkcioniraju poput dozvole ili dopuštenja za emisije. Kada tvrtka kupi ugljični kredit, obično od regulatornih tijela dobiva dozvolu za stvaranje jedne tone emisije CO2. Uz ugljične kredite, prihod od ugljika teče okomito, od tvrtki do regulatora, iako tvrtke koje na kraju imaju višak kredita, mogu ih prodati drugim tvrtkama.

Kompenzacije teku vodoravno, trgujući prihodima od ugljika između tvrtki. Kada jedna tvrtka u sklopu svoje normalne gospodarske aktivnosti ukloni jedinicu ugljika iz atmosfere, može generirati kompenzaciju ugljika. Druge tvrtke tada mogu kupiti tu kompenzaciju ugljika kako bi smanjile vlastiti ugljični otisak. Ta dva pojma se ponekad koriste naizmjenično, a kompenzacija ugljika često se naziva „kompenzacijski krediti“. Ipak, treba biti svjestan razlike između kredita za usklađenost s propisima i dobrovoljnih kompenzacija.

Kako se kreiraju?

Ugljični krediti i kompenzacije ugljika tvore dva malo različita tržišta, iako je osnovna jedinica kojom se trguje ista – ekvivalent jedne tone emisija ugljika, poznat i kao CO2e.

Ugljične kredite izdaju nacionalne i međunarodne vladine organizacije. Spomenuli smo sporazume iz Kyota i Pariza koji su stvorili prva međunarodna tržišta ugljikom. Primjerice, u američkoj saveznoj državi Kaliforniji, upravljaju vlastitim tržištem ugljika i izdaju kredite stanovnicima za potrošnju plina i električne energije. Broj kredita izdanih svake godine obično se temelji na ciljevima emisija. Krediti se obično izdaju prema onome što je poznato kao „cap-and-trade“ model. Regulatori postavljaju ograničenje emisija ugljikom – ograničenje (cap). Ovakav model već postoji u nekom obliku u zemljama poput Kanade, Europske Unije, Ujedinjenog Kraljevstva, Kine, Novog Zelanda, Japana i Južne Koreje, ali i mnogih drugih zemalja koje razmatraju o uvođenju istog. Tvrtke se na taj način potiču da smanje emisije koje proizvode i ostaju ispod svojih ograničenja.

Kompenzacija ugljika funkcionira malo drugačije. Organizacije koje smanjuju količinu ugljika, primjerice sadnjom drveća ili ulaganjem u obnovljivu energiju imaju mogućnost izdavanja kompenzacije ugljika. Kupnja tih kompenzacija je dobrovoljna, zbog čega kompenzacije ugljika čine ono što je danas poznato kao „Dobrovoljno tržište ugljikom“ (Voluntary Carbon Market). Kupnjom tih kompenzacija ugljika, tvrtke mogu još više smanjiti količinu CO2e koju emitiraju.

Tržište ugljičnih kredita

Kada govorimo o prodaji ugljičnih kredita postoje dva tržišta:

  • Prvo je regulatorno tržište (Regulatory market) postavljeno prema „cap-and-trade“ propisima
  • Drugo je dobrovoljno tržište (Voluntary market) na kojem tvrtke kupuje kredite (po vlastitoj želji) kako bi nadoknadili svoje emisije ugljika.

Pojednostavljeno, regulatorno tržište je obavezno, dok je dobrovoljno tržište neobavezno, odnosno izborno.

Kada je riječ o regulatornom tržištu, svakoj tvrtki koja posluje u okviru programa ograničenja i trgovanja svake godine se izdaje određeni broj ugljičnih kredita. Neke od tih tvrtki proizvode manje emisija od broja kredita koji su im dodijeljeni, što im daje višak ugljičnih kredita. S druge strane, neke tvrtke (osobito one sa zastarjelom tehnologijom ili manje učinkovitim poslovanjem) proizvode više emisija nego što može pokriti broj kredita koji dobivaju svake godine. Ove tvrtke žele kupiti ugljične kredite kako bi nadoknadile svoje emisije. Većina velikih tvrtki objavi nacrt za smanjenje svojeg ugljičnog otiska, međutim, godišnja količina dodijeljenih kredita (koja se temelji na veličini, djelatnosti i učinkovitosti tvrtke) možda neće biti dovoljna da pokrije njihove potrebe. Bez obzira na tehnološki napredak, neke su tvrtke godinama udaljene od značajnog smanjenja svojih emisija. Ipak, i dalje moraju nastaviti pružati robu i usluge.

Primjerice:
Tvrtka1 i Tvrtka2 smiju emitirati 300 tona ugljika. Međutim, Tvrtka1 je na putu da ove godine emitira 400 tona ugljika, dok će Tvrtka2 emitirati samo 200 tona. Kako bi izbjegla kaznu koja se uglavnom sastoji od dodatnih poreza, Tvrtka1 može nadoknaditi emisiju od 100 dodatnih tona CO2e kupnjom kredita od Tvrtke2 koja ima dodatnog prostora za emisije s obzirom da je ove godine proizvela 100 tona manje ugljika nego što im je to dopušteno.

Na dobrovoljnom tržištu tvrtke imaju priliku surađivati sa tvrtkama i pojedincima koji su ekološki osviješteni i odlučuju nadoknaditi svoje emisije ugljika jer to žele. To može biti ekološki osviještena tvrtka koja želi pokazati da sudjeluju u zaštiti okoliša i borbi protiv klimatskih promjena.

Primjerice:
Naftni div Shell je 2021. najavio kako tvrtka namjerava nadoknaditi 120 milijuna tona emisija do 2030. Bez obzira na svoje obrazloženje, tvrtke traže načine za sudjelovanje na tržištu ugljikom – a dobrovoljno tržište ugljika za njih je način da to i naprave.

I regulatorno i dobrovoljno tržište nadopunjuju jedno drugo.

Mnogo različitih industrijskih grana može proizvesti i prodavati ugljične kredite, smanjenjem, hvatanjem i skladištenjem emisija kroz različite procese. Neki od najčešćih ili najpopularnijih projekata za kompenzaciju ugljika protežu se od projekata koji uključuju proizvodnju obnovljive energije, poboljšanje energetske učinkovitosti, hvatanje i sekvestraciju ugljika te korištenje zemljišta za pošumljavanje.

Primjerice, zasadite malenu šumu i taj pothvat nazovete pošumljavanjem, odnosno sekvestracijom ugljika. Nakon toga izračunate koliko će tona ugljičnog dioksida biti sekvestrirano u vašoj šumi tijekom životnog ciklusa te šume. Teoretski, ovim pothvatom zaslužili ste ugljične kredite koje možete prodavati privatnim tvrtkama.

Ključne pitanje jest, tko verificira ugljične kredite? Bez državnog regulatora, tržište je prepušteno samom rješavanju svojih aktivnosti i provjere. Na relativno novom i rastućem tržištu to znači puno neizvjesnosti, ali i golemu priliku za bilo koji subjekt da nadzire druge pružatelje kompenzacije ugljika.

Verifikacija ugljičnog kredita na tržištu

Na otvorenom tržištu, provjera, odnosno osiguranje kvalitete i odgovarajuće vrijednosti obično pada na „treću stranu“ (third party), odnosno verifikatora. Ta treća strane često ima ogroman utjecaj na razvoj tržišta, pa i na dobrovoljnom tržištu ugljikom to nije iznimka. Provjera, odnosno verifikacija ugljičnog kredita je rigorozan postupak koji uključuje niz koraka kako bi se osigurala legitimnost kredita. Proces verifikacije obično počinje sa razvojem projekta koji provodi aktivnosti smanjenja ugljika (i samim time generira ugljične kredite). Potrebno je priložiti dokaze o smanjenju ugljika, kao što su podaci o sljedivosti, te niz druge relevantne dokumentacije o projektu. Nakon prikupljenih podataka, oni se dostavljaju trećoj strani (verifikatoru) koja procjenjuje podatke i osigurava da projekt ispunjava sve zahtjeve odabranog standarda ugljičnog kredita. Verifikator će provjeriti postoje li pogreške ili nedosljednosti u podacima te provjeriti točnost izvješća o projektu. Ako se verifikator uvjeri da projekt ispunjava sve zahtjeve, izdaje ugljične kredite kojima se može trgovati na tržištu ugljikom.
Kada je u pitanju kupnja ugljičnih kredita, odnosno ugljičnog offseta ili kompenzacije, u pravilu postoje dvije mogućnosti. Ugljične kompenzacije odnosno ugljični offset se mogu kupiti pojedinačno, odabirom kompenzacija i cijene koju plaćate za njih. Prilikom kupnje ugljikovog offesta (preko „posrednika“), kupac sam odlučuje i odabire projekte za koje smatra da će imati najveći učinak. Naravno, svi projekti koji se nađu na tržištu ugljika već su detaljno provjereni. Druga mogućnost kupnje je kupnja ugljičnog offseta u offset portfoliju, odnosno spajanjem ugljičnih offseta iz različitih projekata zajedno. Drugim riječima, spajanjem različitih ugljičnih offseta iz različitih projekata zajedno tvore širok raspon offseta u jednom paketu. Ovdje se radi i o određenom riziku s obzirom da neće svaki projekt biti uspješan kao drugi u stvarnom smanjenju CO2. Ali, kupnjom offseta koji pokrivaju više od jednog projekta investitori mogu biti sigurni da će oni bolji offseti kompenzirati slabije.

Novi sustav verifikacije ugljičnog kredita

Kada govorimo o ugljičnim kreditima, uvijek se nameće i pitanje, tko izračunava i mjeri smanjenje ugljika u određenom programu ili projektu. Pružatelji kompenzacije odnosno offset ugljika shvaćaju da njihovo tržište predstavlja ultimativni alat za provjeru. Svaka tvrtka koja može tvrditi da ima najbolji postupak verifikacije te najbolju metodologiju može se pozicionirati kao predvodnik brzorastućeg offset tržišta u godinama koje dolaze. Tvrtka koja može dokazati da je njihova kompenzacija ugljikom doprinijela prednostima održivog razvoja, ili tvrtka koja može jasno dokazati postignuto smanjenje emisija stakleničkih plinova, moći će iskoristiti taj uspjeh da privuče više investitora u svoje projekte.

Na dobrovoljnom tržištu ugljika, bolja provjera dovodi do vidljivih rezultata. Iz tog razloga postoje renomirane tvrtke koje se ne bave prodajom ugljičnih offseta, već isključivo postavljanjem pouzdanih ugljičnih standarda. Ono što takve tvrtke čini različitim od klasičnih pružatelja offset kredita jesu usluge offset verifikacije. To podrazumijeva zapošljavanje, obuku i održavanje mreže revizora koji mogu pratiti bilo koji offset program odobren od verifikacijske tvrtke. To predstavlja internu provjeru kojom se pokušava osigurati da je tona kompenzacije ugljika stvarna tona nestalog ugljika.

Ovdje se naravno, nudi i prilika da neka od tvrtki postanu i verifikacijski instrument za čitavu industriju.

Informativni portal o ugljičnim tehnologijama

info@co2hub.hr

Scroll to Top